UROTA SE NE DOGAĐA?
Krešimir Mišak
PREKO RUBA ZNANOSTI
05.07.2009.
Nedavno sam slagao na hrpu neke srodne intervjue koje sam napravio u proteklih nekoliko godina. Tu se se našli Jeff Smith (O GMO-u), dr. Arpad Pusztai (također, uz to što je on i nadrap’o), prof. Sigried Tischler (o podrijetlu nafte), David Whitehouse (o utjecaju sunca na Zemljinu klimu), William Engdahl (uzrocima Prvog i Drugog svjetskog rata, a i GMO-u kao strateškom oružju za kontrolu nad ljudima, a i smanjenje broja stanovnika) i još neki. S obzirom da je svaki pojedini intervju dužine 20 do 40 kartica - dovoljno materijala da se čovjek zamisli (i bez Davida Ickea, čiji su se intervjui, naravno, također našli na toj hrpi, ali on, je li, nije ozbiljan, on je, je li, freak).
Postoji taj slavni izraz – ‘teorija urote’. Za kojeg stvarno više ne dajem ni pet para. Zapravo – samo za prvi dio ne dajem – onu riječ ‘teorija’. Čini mi se da je pravi izraz – ‘praksa urote’. Jer to je ono što se događa neprekidno, što određuje glavni tok većine događaja oko nas, kao i većine događaja u prošlosti. To je ono što stoji iza raznih dezinformacija koje šire ugledna tijela, dezinformacija kao što su ….pa, sve one o kojima je riječ u tih 150-200 kartica, koje su uostalom, sve prošle kroz emisiju Na rubu znanosti
Naravno, razumni ljudi ne vjeruju u ovu tezu. Smatraju je pretjeranom. Radije se pitaju – kako je moguće da se zbiva ono što se zbiva, traže odgovor u nekim ‘prirodnim’ tokovima povijesti, u teoriji kaosa ili se tek snebivaju pitajući se kako je moguće da uvijek pobijedi najgore rješenje, kako je moguće da oni na vlasti ne primijete ono što svatko vidi iz aviona, da će učinak nekih postupaka biti suprotan od onoga kojeg se želi postići. Navodno.
Ne smijemo zaboraviti – živimo u svijetu u kojem je izvjesni Henry Kissinger dobitnik Nobelove nagrade za mir. I zato je sve moguće. Zato mislim da su tzv. ‘teorije urota’ ne samo na pravom tragu, već se bez njih svijet uopće ne može i ne bio smio interpretirati.
Danas se rade stručne analize fenomena ‘teorije urote’. Postavljaju se pitanja zašto su one toliko popularne. Možda zato, nudi se odgovor, jer ljudi pokušavaju naći neku logiku ili objašnjenje za kaotična zbivanja oko njih, pa se hvataju za bilo kakav, makar i iracionalni odgovor na pitanje: „Zašto?“ I tako, umjesto da se energija utroši na sadržaj podataka koje nude neke neke ‘teorije urota’, pa da se, ako se podaci pokažu točnima, makne s njih žig ‘teorije’, one se unaprijed otpisuju, dok ih se tako dobrohotno patronizira i sa zabavljenošću i s visoka ‘analizira’ kao fenomen.
Kad sam spomenuo žig – o tome se i radi.
Izraz ‘teorija urote’ je žig i, kao i svaki žig u povijesti, i on predstavlja diskriminaciju. Ako i mala djeca danas raspolažu informacijama koje govore da se, primjerice, newyorški Blizanci 11. rujna nisu srušili zbog zrakoplova koji su udarili u njih, kao i da nikakav zrakoplov nije udario u Pentagon (da sad ne ulazim u sve prebrojne laži oko 9/11 razotkrivanje kojih je dosad ispunilo tisuće stranice – i nikom ništa), to ništa neće promijeniti na stvari – jer ta stvar ima žig – ‘teorija urote’. Kao takvu, ako ste ozbiljan čovjek, treba je izbjegavati kakav god da njen sadržaj bio. Sjećam se slučaja kad je jedan Britanac svom zastupniku u parlamentu ili ministru, ne sjećam se točno, poslao dopis u kojem je predočio niz glavnih propusta kod službene priče o 9/11 i zamolio čovjeka da pokrene to pitanje u parlamentu ili nešto slično. Dobio je odgovor od njegova pomoćnika da se gospodin ministar, pogađate već, ‘ne bavi – teorijama urote’. To što službena verzija te priče nema nikakve veze sa zdravim razumum, nije važno, jer je gebelsovski progurana kroz glavne medije, koji su ipak ‘ozbiljni’ pa im automatski vjerujemo, priča je usađena i posađena kao istina koju se više ne propituje. Sjetite se sami kako se danas usput, u sklopu nek druge vijesti, samo provuče, bez ikakvog propitivanja (jer ‘to se zna’) potpuno nepotvrđeni podatak o nekakvom tamo Bin Ladenu koji stoji iza rušenja Blizanaca. Sve prolazi – jer ne može cijeli svijet biti u krivu, zar ne?
9/11 je samo najpoznatiji primjer. Doživio sam i sam slične priča na lokalnoj mikro–razini. Svojevremeno je moj prijatelj izdao knjigu ‘Cenzurirano 2004′, mislim da sam taj događaj već jednom davno spominjao na blogu. Ukratko, riječ je o «Projektu Cenzurirano» Državnog sveučilišta Sonoma u Kaliforniji koje svake godine odabire i procjenjuje na tisuće objavljenih novinskih priča iz pera novinara koji rade za nacionalne i međunarodne mainstream te alternativne tiskovine. Studenti, članovi fakulteta i stručnjaci iz zajednice sudjeluju u tom procesu koji naposljetku odabire dvadeset i pet priča o kojima su američki korporacijski mediji najslabije izvješćivali. U izdanju te godine, između puno toga drugoga, našle su se teme poput: Plan neokonzervativaca za globalnom dominacijom/Domovinska sigurnost prijeti građanskim slobodama/Amerika protuzakonito uklanja stranice iz izvješća UN-a o Iraku/Rumsfeldov plan za izazivanje terorista/ Zatvaranje pristupa informacijskoj tehnologiji/Američke i britanske snage nastavljaju s upotrebom oružja koje sadrži osiromašeni uran X/ Afrika suočena s prijetnjom novog kolonijalizma/> Američki vojni rat na Zemlji > Američki dolar nasuprot eura: još jedan razlog invazije na Irak/ Politika strogosti prema Trećem svijetu: uskoro u vašem gradu/ Argentinska kriza potiče kooperativni rast/Američka pomoć Izraelu rasplamsava represivnu okupaciju Palestine itd itd
Htio san pomoći frendu pa sam se sjetio da moj stari poznanik radi u Sorošovom ‘Otvorenom društvu’. Naravno, bio sam totalni naivac, kao da Soroš ima ikakve veze s bilo čime što nalikuje otvorenom društvu. Ali kako se knjiga ‘Cenzurirano’ bavila upravo predstavljanjem tema cenzuriranih na razne načine, razmišljao sam onda, a cenzure u otvorenom društvu ne bi trebalo biti, možda će Otvoreno društo financijski pripomoći izdavanju te knjige. Moj poznanik u Sorošu je učinio što je mogao, proslijedio moju molbu onima koji su o tome odlučivalo i potrudio se da je pročitaju, ali odgovor je bio negativan. No, u e-mailu kojeg mi je poslao, u nastavku sam vidio svu prepisku koja se odvijala po pitanju te knjige (kako se to već zbiva s mejlovima koji se proslijeđuju i nadopunjuju). Negdje pri dnu pročitao sam da je neka njegova kolegica napisala da nema smisla pomoći knjizi (koja je sakupila vijesti tj. novinske priče koje odlikuje samo jedna zajednička sudbina, što nisu dobile prostor, mada bi (ili baš zato) bacile potpuno drugačije svjetlo na mnoge u tom trenu aktualne događaje,ali i neke uvijek aktualne teme) jer je to - ‘još jedna od onih knjiga o teorijama zavjere’.
Kakva glupost! I kakva bahatost koju samo istinsko neznanje i neinformiranost može izroditi. Dosta, smiješno. Toliko smiješno da čovjeku dođe da se grohotom smije kad čita novine ili gleda televiziju pa vidi jako ozbiljne ljude koji su ‘kupili’ službenu priču pa nešto mudruju i ‘kuže svijet’, a pri tom su, zahvaljujući sveopćoj cenzuri u glavnim medijima, na krivom kolosijeku i niti djelomično upoznati s drugim viđenjem pozadina događaja o kojima pričaju. Ponekad i otvoreno lažu – kao što je slučaj s ‘uglednim’ facama u Hrvatskoj koje promiču GMO.
Naravno, nemojte se obazirati na mene. Kao što se ne obaziru neki moji dobri prijatelji, povjesničari po struci i ljudi s dvije noge na zemlji, koji ne ‘puše’ ove moje priče. Oni imaju neke svoje. To je u redu. Na nekom drugom mjestu oni će napisati što misle. Na ovome ću ja još dodati kako iz svega slijedi da je i povijest koja se uči u školi potpuno iskrivljena i pročišćena. Uostalom, i ona je tek teorija. U njoj nema niti spomena o raznim presudnim zbivanjima iza zavjese, kad se govori, primjerice, o uzrocima Prvog ili Drugog svejetskog rata i prikazuje ih se kroz uzročno-posljedični niz ekonomskih ili političkih poteza. Nigdje se ne spominju ‘nevažni’ podaci – da su vođe na svim zaraćenim stranam pripadnici istih društava ili ekonomskih grupacija, a kad i nisu, onda su tek marionete dok se presudne odluke i potezi vuku iz sjene, s jasnim ciljem da se postigne devastirajući učinak kakav se i dogodio, radi vlastitih ciljeva. I zar netko još vjeruje da se na vlast dolazi ‘demokratskim’ procesom, da do trenutka dok netko postane predsjednikom, nije dužan na toliko strana da ga od toga samo može boljeti glava? Da, da, znam, demokraciju se ionako opisuje kao najmanje loš od svih sustava, ništa što čovjek sklopi nije bez mane itd itd. Vjerojatno bio bi dobar i taj sustav kad ne bi bio vođen zakulisnim igrama, privatnim interesima i cenzurom.
Reći ću još i ovo – neki smatraju da su ‘teorije urota’ negativna pojava jer plaše ljude i šire strah. Ne mogu se složiti s time. S obzirom na to da ‘teorije urota’ barataju mnogim važnim, a manje poznatim podacima, koje povezuje na logične načine, dobro je informirati se.
Istina je uvijek dobra.
I ponekad se treba podsjetiti – ona doista oslobađa. Širi pogled ne može biti gori u uskog pogleda, samo bolji. Nema zla od toga da se ima bolji uvid u ono što se događa ispred nas, nema zla u tome da se čovjekom ne može baš tako lako manipulirati uvjetovanim refleksima. Odbaciti ‘teorije urota’ ili ih prihvatiti – svejedno je. Al’ nek’ to bude vlastita odluka, a ne tuđa. Neka nema temelj u načinu razmišljanja i mentalnom kavezu koji se može sažeti u rečenicu: ‘To svi znaju’, kad je riječ o prihvaćanju svega što se servira.
Čuo sam od nekih iskusnih i mudrih ljudi nekoliko preporuka: Misliti svojom glavom - pa makar i krivo. Stvarati svoje mišljenje, a ne tuđe – makar i pogriješili. Donositi svoje odluke, a ne tuđe.
Ili se od svega fino otkvačiti, dodao bih. I to ima svojih prednosti. Ima toliko boljih stvari od dnevnog upijanja repertoara novinskih agencija.
Recimo – jazz.
Jučer sam kupio dva cd-a Oscara Petersona, fenomenalnog i legendarnog jazz-klavirista. Spominjem ga jer ga upravo ih slušam: taj zvonki zvuk klavira po tipkama kojeg Oscar svira. Oprostite na lošoj poeziji, došlo mi je samo od sebe.
Podijelit ću, koliko youtube dopušta, Oskara s vama. Jer o tome su u glazbi i radi – o dijeljenju (dobro, ponekad i o zbrajanju i množenju). Prva je stvar prikladnog naziva - Himna o slobodi.
Pozdravljam vas uz zvonki zvuk…..
..ah, dobro, dobro, neću opet.
Bok!
